Što ti znači prijatelj?
Osjećaj ponosa je najdraži ljudski osjećaj. Mislim da je čak draži i od ljubavi. Ponos je emocija koju ljudi doživljavaju na drukčiji način. Vole i mrze, strahuju i vesele se, strepe i pate. No malo tko se može lako oduprijeti euforiji koju donosi ponos.
Nije važno na što smo ponosni. Nek je to i nešto materijalno, friško kupljeno, nešto što i nije toliko zasluženo. Bitno je da je naše. U bilo kojem smislu.
Ponosni smo na diplome, automobile, djecu, obitelji, putovanja. Cijela bit ponosa zapravo leži u našem mentalnom sklopu koji veliča ono što smo dobili/zaslužili/kupili…I cijela dramatika se sastoji od stvari, ljudi ili pojava na koje smo ponosni. A što ako postoji neki paralelni svemir u kojem smo ponosni na sebe zbog drugih?
Ne volim se pretjerano veseliti unaprijed, ne slavim mnogo na postignutom, jer znam da uvijek postoji 'još'. Možda je pogrešno, jer što će nam život ako se ne stignemo zaustaviti i veseliti sami sa sobom? Makar zbog sitnice?
Odlučila sam stvoriti svoj paralelni svemir. Ne ponosim se stvarima koje sam kupila, dobila. Ne ponosim se uspjesima koje sam postigla. Ne ponosim se događajima kojima sam prisustvovala. Ponosim se sobom.
Sitna je i vesela. Nasmijana i radosna. Ushićena i oduševljena životom. Ništa ne propušta, i ne postoji nešto što ne može. Ne poznaje granice, niti zna za riječ 'nemoguće'. Ima sve vrline mudraca, i svu dobrotu najiskrenijeg djeteta. Mijenja one kojima pristupi, tako što im samo pristupi.
Stvari, situacije, događaji i ljudi različito djeluju na nas. Sve nas to oblikuje i stavlja u kalup po kojemu reagiramo nadalje. Moj paralelni svemir više ne poznaje kalupe. Poznaje samo toplinu i radost, istinsku sreću. Zahvalnost što volim sebe u njenoj prisutnosti, što znam da svi vole sebe u njenoj prisutnosti. Sreću što mijenja moje kalupe, zadovoljstvo što sama ne posjeduje niti jedan. Toplinu jer za drugo ne zna, jer od nje i živi. Radost što stvara ponos na nešto što se rijetko viđa u nebrušenom obliku.
Aleni, najljepšem ponosu svih mojih svemira!
Nema na čemu!
Za jednu prosječnu dostavu hrane se čeka nekih 20 minuta do pola sata. Za narudžbu iste treba cca 90 sekundi. Ukoliko imamo nekakve posebne prohtjeve, kao što su ekstra prilozi, žemlje sa sezamovim sjemenkama i slično, tada narudžba traje u prosjeku 150 sekundi. No, koliko traje prosječno zadovoljstvo kupca i dobavljača zajedno?
'Nećeš vjerovati što sam doživjela! Zvala sam fast food da naručim nešto, i žena koja je uzimala narudžbu je bila preljubazna! Pričala mi je o sastojcima svega što ide u moju narudžbu, gdje naručivaju namirnice i kako ih spravljaju. A onda, kada mi je dostavljač donio narudžbu na vrata, rekao je kako gospođa nije imala moj broj da me ponovno kontaktira, pa mi je napravila ekstra umake jer se nije mogla sjetiti koje sam, u svoj toj priči zapravo naručila!' – izjava kupca o dostavi jednog fast fooda u Splitu.
Koliko god mi se činila takva situacija iznenađujućom, toliko mi se činilo nevjerojatnim što sve smatramo iznenađujućim. Jesmo li se toliko iscrpili i robotizirali, da nam je ljubazna prodavačica fenomen?
Rad iz ljubavi
U neka davna vremena, čini se fiktivna, ljudi su radili iz ljubavi. Imali su svoje male obrte, gdje su znali točno što rade, i zašto to rade. Nisu imali osmišljen marketinški plan, kao ni reklamnu kampanju koja će povećati prodaju. Najbolja i najučinkovitija reklama je bila 'od usta do usta'.
Tada je došla ekonomska kriza, pa rast cijene nafte, pa ratovi za istu. Nismo se ni okrenuli a našli smo se u tranzicijskom svijetu koji žudi prodati što više, za što veću cijenu, sa što manjom potrošnjom. Lanci trgovina su rasli, prodaja na veliko cvjetala, a maleni obrti polako su kročili u povijest. Ljudi su postali gladni novca, a proizvod više nije bio u pozadini plod ljubavi a na površini tek potreba da se pokriju osnovni troškovi života. Jer to je sve što nam treba, pun trbuh i žuljevi zadovoljstva, zar ne?
Izgubljeni u raju
U svemu tom bogatstvu koje je privremeno zaslijepilo one koji su to dopustili, rodila se klasna razlika. Postojali su oni koji su više vrijedni, i oni koji uopće nisu vrijedni. Ničega. Ista klasna razlika bila je jače izražena kroz povijest, no ono što je današnjica donijela jest mogućnost da se 'oni koji nisu vrijedni ničega' maskiraju u nešto što ne znaju žele li uopće biti.
Obzirom na luksuze i lagodan život kojeg su zastupali 'oni vrijedni svega', nametnuo se standard života koji govori kako se jedino i samo novcem može biti čovjek. Obični, 'mali' čovjek želio je moći prehraniti obitelj, te je stoga bio prisiljen biti kotačić u ogromnom pogonu zvanom 'masovna proizvodnja'. Snovi o dostojanstvenom životu zamijenile su suze zbog nepravde moćnika koji odlučuju kako će tko, gdje i kada živjeti.
Čini se kako današnja populacija živi da preživi. Ne proživljava svoj život, već ga trpi. Ne zato što je tako sama izabrala, već zato što je na to primorana. Čak i onaj postotak koji ima mogućnost živjeti dostojanstveno, ipak to ne radi zbog uma otrovanog opsesijama prema krivim idealima. Prema stvarima. Više na kompliment ne kažemo 'hvala' već 'što ti treba?', više ni ne dajemo komplimente ukoliko nam nešto ne treba.
Apokaliptična samoposluga
Slamka spasa zapravo leži u prodavačicama koje pri radu daju svoj maksimum, a plaćene su minimalno. Obzirom na uvjete rada, brojna osiguranja koja bi trebale imati, a nemaju, još se uvijek nađe pokoja vedra. Nasmijana. Ona koja nas rado usluži i pritom je samo ljubazna, bez skrivene namjere da proda što više iako sama od toga nema baš nikakve koristi.
Ako se pitamo gdje je sreća, mislim da kraći kraj tu izvlači obični, 'mali' čovjek. On ustaje ujutro sa pitanjima kako prehraniti djecu, kako platiti režije i ne biti izbačen iz stana zbog prevelike rate kredita. Unatoč tomu, nasmijan je na svom radnom mjestu koje testira granice ljudske izdržljivosti. Pozdravlja kupce nadajući se nekakvom boljem jutru. Boljem svijetu, u kojem će rad značiti zadovoljstvo na svim razinama, a novac neće biti fatalna ljubav pohlepnih ljudi.
Boje s razlogom
Oduvijek sam voljela zore. Čak i onda kada mi je bilo mrsko ustajati se zbog škole. Par trenutaka od buđenja, kada bih protrljala oči i shvatila da se moram ustati, jedva sam čekala pogledati kroz prozor. Pamtim najranije dane svog djetinjstva, i jednaku ljubav prema zorama. Gledala bih u taj nebeski beskraj, i osjećala se velikom.
Moje današnje zore nešto su svjesnije. Svjesnije su mene, kao i ja njih. Dječje oči veselile su se spoznaji da sam se probudila prije neba. Sadašnje oči vesele se spoznaji da još uvijek mogu preduhitriti nebo, i gledati kako odagnaje ružičaste sne oko sebe. Maleni, razigrani oblačci titraju po zraku hvatajući posljednji zalet prije nego se pojavi sunce.
Često mogu predvidjeti svoj dan, večeri pa i sne. Redovito planiram sutrašnjice, čineći popise i obaveze. Bespovratno sam sigurna u sposobnost čitanja ljudi, njihovih namjera, djela, rečenog i prešućenog. Veselim se sretanju starih prijatelja koji me čine boljom, kao i preskakanju onih koji to nisu, a koji me čine još veličanstvenijom. Susrećem ljude sa iskrenim namjerama i toplim smiješkom, kao i one se velikim riječima kojima svoje odaju svoju ispraznost. Volim svoju sreću koju čine takvi ljudi, jer znam da činim dobro. Dobri ljudi vole tuđu sreću. Zle ljude ona razbjesni, pa se još više bave njome kako bi ju uništili. I jedni i drugi daju mojem nebu vjetra za oblake. Dobrotom daju razloge za buđenje, a zlobom sposobnost kako bih znala čemu služe oblaci. Ti maleni ružičasti pjenasti jastučići koji dolaze od samog svitanja, i nestaju čim ih preduhitrim svojim sunčanim zrakama.
Koliko često mislimo na ljude na koje ne mislimo?
Autobusna stanica. Čekaonica kod liječnika. Hodnici na fakultetu. Redovi u banci. Ljudski mozak u stanju je memorirati preko sto tisuća lica. Za vrijeme prosječnog životnog vijeka, čovjek makar na kratko porazgovara sa nekih deset tisuća ljudi. Po sredini prosječnog životnog vijeka, čovjek ima u prosjeku 2 prijatelja. Prava prijatelja.
Jedan pogled, kratki trzaj. Brzi osvrt, zaboravljena misao. Tupi pogled kroz masno staklo autobusa. Svijet se miče. Ja se mičem sa svijetom. Glasni žamor radoznalih putnika stvara tišinu u mojoj glavi. Ne čujem ih. Ne vidim ih. Mislim na glazbu koja miče svijet ispred mojih očiju.
Onda dođe noć. Misleći kako je lako snivati, rado odlazim u tu drugu, daleku zemlju. Susrećem razna lica, boje i mirise. Pravim se da ih nikad prije nisam vidjela. Pretvaram se kako moja mašta proizvodi likove i lica u mojim snovima. Ignoriram postojanje tih snenih lica u stvarnosti. Dok se ne probudim, i ne shvatim da mozak u snovima ne stvara nova lica. Pamti ona koja je već negdje vidio. Vraća mi sva ona lica koje sam otvorenih očiju previdjela. U snovima mi daje onu sliku koju sam u zbilji spremila u neku mentalnu ladicu. I više je nisam otvarala. Niti ju planiram otvarati. Sve do trenutka dok ponovo ne zatvorim oči.
Jesam, i nek sam!
Što karakterizira jednog vlaja? Činjenica da živi negdje u zagori, u sred kamene pustoši, gdje se tek tu i tamo nađe kakva vinova loza. Mala kamena kućica iza kuće za obitavanje, koja služi sušenju pršuta, jer ima veliki komin. Isti služi za pečenje famoznog kruha ispod peke, te brojnih drugih isključivo mesnih specijaliteta kojima komšije omaste brk prilikom rođenja sina ili nekog sveca, zaštitnika ženine praujne rodnog mjesta. Ne zaboravimo neizostavne bukare vina, bez kojih dan ne počinje, a niti završava. Domaće vino jedino je ispravno, jer se u ova kupovna dodaju svakakve kemikalije pa to niti nije vino, već loši sokić za pi*kice.
Nadalje, ono što posebno karakterizira jednog vlaja je jedinstven način razmišljanja. On ne komplicira život, jer je život jednostavan. Radi i živi po principima po kojima je odgojen, jer mater i otac žele najbolje, pa su ga tomu i naučili. Iste principe prenosi na svog sina, da bude pošten i vrijedan čovjek, koji će svima moći pogledati u oči. Kćeri se udaju, pa svoje principe moraju prilagođavati kući u koju dođu.
Moje podrijetlo ima većinu 'vlajizma'. Po majci sam 100% vlajna, a po ocu nekih 80%. Danas gledam na to kao isključivu životnu prednost. Osim što smatram općenito neprihvaćenim većinu 'vlaškog' načina razmišljanja, sve ostalo vidim kao poprilične olakotne okolnosti. Kao dijete, obožavala sam nerazrijeđeno ovčje mlijeko za doručak, žumanac domaćeg jaja umućen u isto mlijeko za bolji imunitet, te feta kruha ispod peke sa najdražim namazom – svinjskom masti i sve to posuto šećerom. Nikad nisam bolovala od nedostatka željeza, prehlada zbog pada imuniteta, alergija na prašinu, sunce, zatvorene prostore i tomu slično.
Danas živim u velikom gradu i, osvrćući se oko sebe, ne vidim puno građana. Zadivljuje me koliko se ljudi vole hvaliti svojom 'građanštinom', time da su gospoda koja su odgojena i odrasla u gradu. Na prvi pogled, dalo bi se možda i pomisliti kako se uistinu radi o gospodi. Nažalost, čim se usta otvore u svrhu izgovaranja najobičnijeg komentara vremenske prognoze, sve gospodsko pada u vodu. Osim upitnog vanjskog izgleda, ništa drugo ne odaje naznake bilo kakvih lijepih manira, pristojnog kućnog odgoja, društvene kulture ponašanja ili socijalne senzibiliziranosti. A način razmišljanja tek….tu može samo pomoći onaj isti svetac ženine praujne rodnog mjesta.
Ne volim kategorizirati ljude prema mjestu života. Ima nešto u svakom podneblju, nekakvi drukčiji običaji, različite tradicije. Otvoreni um neće smesti niti selo u koje dolaziš, niti grad u kojem si odrastao. Jednako je tužno misliti kako sinu treba usaditi principe a kćeri udati, koliko i biti uzoran građanin sa završenim doktoratom, a ne znati reći 'dobar dan' pri ulasku u društvo. Volim što sam vlajna. Nastojim gledati naprijed, i usputno kupiti sitnice osobnosti na putu za konačnu sreću. Drago mi je što je moj put obogaćen dobrim imunitetom, nogama naviknutim na trčanje po kamenjaru i sposobnosti da pozdravim i odzdravim. Gradu i fakultetu unatoč.
M kao ja
Iskreno, ne vjerujem da postoji G-točka. Mislim kako su sve te teorije o njenom postojanju hrpetina gluposti dokonih znanstvenika željnih velikih medijskih naslova. Nismo isti, posve je jednostavno obrazloženje.
Unatoč religioznom ateizmu, postoji pregršt bisera u koje vjerujem. Stalno se pravim kako mogu pronaći obrazac ponašanja u ljudi. Kako se svi možemo strpati u nekakve koševe; razmaženi, iskompleksirani, željni pažnje, ambiciozni, samosažalni, prividno sretni, duhovno i intelektualno uzvišeni, ispunjeni, površni, zli, pokvareni, iskreni i sanjari bez pokrića. Upravo kada počnem misliti kako je uistinu tako, dogodi se netko neočekivan. Netko tko me potpuno razoruža i stavi moja premišljanja na kušnju. Netko tko me, svojim ponašanjem i djelovanjem, počne uvjeravati kako nema dovoljno kategorija niti koševa.
Tu dolazim do točke koja ima drukčije djelovanje. Ponosno objavljujem da ju nazivam M-točka. Ona se nalazi u mozgu, i djeluje neovisno o vremenu i prostoru u kojem se nalazimo. Da se razumijemo, trenutno govorim o osobnom viđenju. Moja se M-točka dakle nalazi duboko ispod sive i bjele moždane tvari, negdje na presjeku leđne moždine i sinusa. Smjestila sam je tu, tako da ima djelovanje na obje moždane polutke i ine komadiće koje se nalaze u međuprostoru.
M-točka ima jako neograničen raspon djelovanja. Utječe na raspoloženje, na ljudsku interakciju, način shvaćanja, djelovanja i projiciranja želja, mogućnosti i potreba. Nema baš nekakav logički slijed niti ju je moguće u potpunosti objasniti. Ponekad me potakne da u 2 sata ujutro, nakon bezbroj pokušaja spavanja, razmišljam o tome kako je zvono na vratima zapravo totalno revolucionarno otkriće. O tome ću pisati u jednom od sljedećih postova. Također, govori mi kako je razdražljivost u PMS-u samo rezultat hormona i ne trebam ju shvaćati ozbiljno. Potiče me da se smijem, debatiram, skačem i djelujem.
Vjerujem da svatko od nas ima svoju M-točku. Ono što ga motivira, koči , potiče i sputava. Ne mora uvijek biti pozitivno orijentirana. Način na koji djeluje ima ponešto veze sa kućnim odgojem i uvjetima odrastanja. Ali, upravo navedeni faktori nisu nužno presudni za konačni sud M-točke. Ponekad zna prkositi zlim okolnostima i procvjetati u punom prenesenom smislu te riječi.
Dok nisam ni gledala, ni primjećivala, moja M-točka razvila se u pravi dragulj. Na svašta me potiče. Pribavlja mi svakakve ideje i primisli, te ih konvertira u sadržaj koji ostatak mozga umije prepoznati. Poručuje mi kako i dalje postoje koševi i ladice za svrstavanje pustih karaktera. Izdiže me iznad ljudske zlobe i pohlepe, kako bih uvidjela različitost te kako ne bih osudila mogućnost.
Ono što trenutno moja M-točka projicira su loša ponašanja i nepotrebne uvrede. Kamo sreće da se M-točka koristi za svoj boljitak i osobni razvoj. Za manje brige o tuđoj zelenoj travi i pometenom dvorištu. Da se razumijemo, sada govorim globalno. Ipak, nemoguće je prenamijeniti tuđu M-točku. Ako smo svjesni njezina postojanja, tada smo barem nešto naučili.
Ostala si uvijek ista
„Tužno je kad se ljudi promjene nagore. Još je tužnije kad se ne mijenjaju uopće.“
(Moja narodna)
Dakle ovako. U principu, ne mislim da se ljudi mijenjaju. Mislim da se mogu promijeniti, ali to ne rade. Iz kojeg razloga, neću tvrditi. Ima nešto u genetskom kodu, ima nešto i u načinu na koji je izveden porođaj (o da!), pa sve to skupa ima veze sa živcima i živčanošću određene osobe… Ali ono što je bitno jest da smo kao rasa nevoljki i nespremni na dubinsko mijenjanje, ono iz korijena.
Često miješamo principijelnost i dosljednost sa time da navodno rastemo i razvijamo moždane vijuge. Principijelna i dosljedna osoba je ona koja ima neke temelje u sebi, ono nešto stabilno. Pa onda na te iste veže sve ostalo što nauči. Pritom, dok uči, uči i loše i dobre stvari. Dobre nadograđiva na svoje temelje, a loše stavlja na zid srama kako bi bile pouka da drugi put budu pametniji.
Ljudi koji misle da rastu i razvijaju moždane vijuge, najčešće to rade bez ikakvih osnova. Imaju puste želje, snove, ambicije, ali ih nemaju za što pričvrstiti. Pa onda lutaju po svijetu, prateći trendove, povodeći se za svakojakim modernim i mondenim čudesima, nadajući se kako će dizajnerski štit sakriti onu unutarnju prazninu.
Nemaju nikakve osnove, kako intelektualne, tako ni kulturne, socijalne, moralne ili duhovne. Inate se svijetu želeći pokazati svoju jedinstvenost, ne shvaćajući pritom da uspijevaju pokazati jedino djetinjastost i razmaženost. Dok uče, ako uopće uče, dobre stvari veličaju kao svoje osobne uspjehe, hvale se i uzdižu u nebesa kao da je nešto božanstveno učinjeno. Loše stvari najčešće teško probavljaju, ponajprije zbog velikog ega. Kako to obično biva, kad se susretnu sa nečim lošim, ne znaju kako reagirati. Pa onda opet reagira ego i ponos. Izruguju se i blate ono što se loše izrodilo iz nečeg u čemu su sami imali prste. Ukratko, svaki bi takav čovjek trebao znati da je njegova veličina u onome kako se nosi sa lošim ljudima i situacijama, a ne u tome koliko su glasni kada treba sam sebe hvaliti.
Ne, ni u kojem slučaju se ne mijenjamo. Možemo samo biti zahvalni ako nas je majka rodila na miran način sa podosta dobrih gena. Ako nije, osuđivat ćemo druge, mrziti, osvećivati se i misliti da smo važni. Da smo pravedni. Sve dok ne ostanemo sami sa sobom, u mraku, u tišini. Dok nas ne zaboli nečija sreća.
Nešto otrcano- romantično i posve nalik na nekog drugog
Ne slušam te. Sjedimo i pričaš mi o svom poslu. O tome što si radio, kako si to planski izveo, koja je vrsta projekta i zašto neka struja ide na više faza, neka na manje i kako se spajaju. Ili mi se barem čini da nešto slično tome pričaš. Stvarno ne znam. Isključena sam.
Dok uživljeno pričaš o svom danu, ja sam bezobrazna. Gledam u daljinu i ne obraćam pažnju na ono što je tebi bitno. A tebi je jako bitno. Bitno ti je da baš meni ispričaš svoj dan, kao što to radiš svaki dan već nekoliko godina. Kao što i ja to radim već nekoliko godina. I kao što želim od tebe da znaš kakvi su moji dani, da se poistovjetiš, da razumiješ, da odobriš. A onda, kad je na tebi red, ja ne slušam.
Gledam more, vrijeme je proljetno. Dok pričaš o visokim naponima ja razmišljam o onom prvom ljetu. O onoj večeri kada sam prvi put nogom kročila na tvoj brod. Kada si mi pokazivao obližnje otočiće pričajući znamenitosti vezane za svaki od njih. Nikad ti nisam rekla da sve to zapravo znam, i tada sam sve to znala. Bilo mi je tako simpatično slušati te. Gledati kako se trudiš pokazati mi ono što toliko voliš. Sjetim se kako smo ostali sami, u sred kanala, u sred mrkle noći. I kako sam ti držala bateriju dok si popravljao motor, beljezgajući kako se ja zapravo razumijem u motore i kako mogu pomoći više od samog držanja baterije. Drago mi je što mi nisi dopustio da pomažem, vjerojatno bi tada ostali još danima na sred kanala.
Kad tako krenu, misli mi jednostavno odlutaju. Nije to namjerno, nemoj se ljutiti. I dalje misliš da te slušam. A ja sam u onom stanu gdje smo počeli živjeti zajedno. Sjetim se kako sam znala zaspati na tebi gledajući tv, i kako se ne bi satima micao da me ne probudiš. Svih onih ručkova koje sam spremala, i za koje si se pravio da su ti najbolji ikad, iako si znao da nemam pojma o kuhanju. Svih onih jutara sa pokipjelim mlijekom i tankom kavom. Svih onih zora kada bi spokojno spavao, a ja bi te promatrala. I brojila trepavice na kapcima ispod kojih si snivao priče koje sam slušala. Svih onih večeri u sobi koja je prokišnjavala i kako smo se svaki put smijali kantama ispod propusnih pukotina. Sjetim se početaka, i svih onih predugih šetnji do rano jutarnjih sati, i kako sam se pravila da me ne bole noge. I kakvu smo okladu imali baš ONU večer, dok sam s rukom u tvojoj ruci predviđala vrijeme sutra. I kako si dopuštao da mi Seget bude Trogir, iako si znao da pričam gluposti. I ja sam znala da pričam gluposti, i znala sam da ti to znaš. I da mi popuštaš samo kako bi bila uvjerena da sam u nečemu dobra.
Mnogo je stvari koje ti nikad nisam rekla. Ne želim ni sad, ne želim kvariti čaroliju te prošlosti. Znaš za sve ljude iz moje prošlosti, sva važna zbivanja, sve što je mene učinilo onakvom kakva danas jesam. I dalje, unatoč svemu, želiš mi pričati o svom danu. Uveseljavaš me svojim strujama i potpuno mi nerazumljivim projektima. Volim tvoj glas, tvoju uživljenost u svaki tren, tvoj interes za sve što radiš, tvoju ljubav za stvari koje voliš. Volim tvoje oči koje se ozare dok pričaš o svom danu, tvoje ruke koje grle moje dane. Volim sve što si mi ikad ispričao i još više volim što me još toliko toga neispričanog čeka. Znaš da nisam nikad bila pretjerano romantična i sklona nekakvim neprimjerenim izljevima emocija. Poznaješ me i previše dobro da ti nešto moram govoriti kako bi uistinu nešto i rekla.
Za sve ono što dosad nisam izgovorila, mogu ti reći nešto sabire sve naše dane, i ono što već odavno znaš; volim te.
Nije tako bilo u moje vrime
ili Kako s babama?
Imam godina koliko imam (dame to nikad ne otkrivaju, pogotovo ne ovako javno). Posve sam zadovoljna svojim trenutnim životom. Poslovnim, društvenim, ljubavnim. Dalo bi se u svakoj od navedenih stavki naći pokoja stvarčica koja se može poboljšati, ali neću cjepidlačiti. Također, posve sam zadovoljna svojim psiho-fizičkim stanjem, svojom dugotrajnom 'zen' fazom i raščišćenom glavom koja zna što i kako hoće.
I tako sređena (u glavi) i relativno smirena se ležerno šetkaram ulicom u svrhu odlaska u trgovinu ili nešto treće. Nailazi prva baba:
'a mala otkad tebe nisan vidila, a di si sad?' – a u splitu san još uvik.
'a kako si, ima li šta života?' – dobro san, života uvik ima, samo dikod fali novaca (loš pokušaj šale, babe to ne kuže. Mentalna bilješka- nikad se ne šali sa babama)
'a radiš li di, od čega živiš?' – je je, radin, dobro mi je, zadovoljna san
I onda, nakon ispipavanja terena, druga baba koja je kao slučajno u prolazu dolazi k nama. Sva je ozarena i sretna što vidi mladu curu (čitaj: izvor informacija o kojima će kasnije tračati sa ostalim babama), te se priključuje tzv razgovoru. Druga baba:
'a di ti je mater, nisan je dugo vidila? A brat, ni njega ne vidin baš?' – a mater je tu negdi, radi ona uvik nešto, brat isto tako, s posla na posa, pa malo sa prijateljima, ne smuca se baš da ga možete vidit
'a ćaća? Kako je on? A di ti je sestra, jel završila škole?' – ćaća isto negdi uvik nešto oko kuće, znate njega, vridan čovik, sestra je završila škole
'a di ti je onaj tvoj mali? Kaže mi ova od pokojnog onog pa njenog stričevića ujna da imaš nekog malog?' – je je, a kući je, biće nešto radi, neman pojma
'ajme pa kako ne znaš šta radi? Uvik to moraš znat!' – ma znan šta inače radi, ne znan šta sad trenutno radi
'a šta inače radi?' – a vodi jedan pogon u tvornici
'e vidiš kate moja, i ona i mali radu, tako triba ćerce moja, nema kruva bez rada. A kad ćete se ženit? – ajme ne znan, nije mi to još na pameti
'kako to tako? A koliko se godina već vodate? – a evo tri godine
'pa tri godine, i još se ne ženite? A šta čekate?' – ma rano nam je još, nije priša
Tada se uključuje opet prva baba. Do tog trenutka je mirno stajala i pomno slušala dio koji ju je najviše zanimao. Kada je konačno sabrala sve što je čula, odlučuje se uključiti i dati svoj pečat ovoj jako zanimljivoj raspravi :
'e ćerce moja, nije to tako bilo u moje vrime. Nema tu oš/neš. Il se ženi il aj ća. A štaš tu sad čekat, jel tako Kate moja? Mi smo se prija žen'li dočin bi nam mater sputila dotu. Danas ovi mladi ništa više to ne gledaju tako. Vodaju se tako po pet, i deset godina, i onda aj ća, svak na svoju stranu. A vako kad se lipo oženiš, štat' fali? A sinko moj, nisi ni ti više u mladin godnaman, zašla si u dvajst i šestu, kaš ako neš sad? Lipo ti ćapaj tog svog malog, ti inžinjeri imaju dobru platu, ožen se š njimen i bit ćeš uvik gospoja, šta te briga. Poslušaj ti babu maru, neš se pokajat, viruj mi'
Za vrijeme govora prve babe, druga mrka lica samo klima glavom, u znak odobravanja svega što prva baba govori. Dok je slušam kako nastavlja raspredati o starim vremenima i mladim curama nastojim zadržati svoje stabilno psihičko stanje. Čak i vodim razgovor unutar svoje glave 'pa zašto si uopće stala pričat sa tom babom? A eto, javila se, bila je pristojna, nisam mogla samo okrenit glavu. Pa mogla sam otići čim je počela propitkivati. Jbg, nisam se snašla'.
Druga mentalna nota: nikad, ali nikad ne dopusti da te babe uvuku u bilo kakvu vrstu razgovora. Jedno pristojno 'dobar dan' sasvim je dovoljno. Usto, NIKAD ju ne pitaj kako je. Taj dio razgovora neću niti navoditi, mozak me zaboli kad se samo počnem prisjećati odgovora na to moje nepromišljeno pitanje.
Neću više šetkati neopterećena i vesela. To je očito poziv na dobru ćakulu i dobar komad mrcvarenja oštrim pitanjima. Ne pomaže tu ni zen ni meditacija. Jedina metoda koja djeluje kad ugledam babu na cesti je 'run forrest, run!!'
Pitagorin poučak. Ili tako nešto
Prije nego išta počnem pisati, osjećam se dužnom reći kako mi matematika nikad nije išla. Zapravo, ne da mi nije išla, nego je stvarno sramotno koliki je taj moj antitalent. Profesori su se trudili i trudili, ali ova glava odbija bilo koju brojčanu informaciju. Osim ako se ne radi o novcu, naravno.
Prvi na kvadrat, puta dvostruki drugi, puta…nešto. I kad se sve to pomnoži, dobije se neka dužina. Barem mislim. Ujedno šaljem isprike mojoj majci koja me revno slala na repeticije iz matematike nadajući se nekakvom napretku. Već je odavno jasno da nema kruha od toga.
Unatoč tomu što ne uspijevam razumijeti osnove trigonometrije (za koju sam donedavno mislila kako je podvrsta geometrije J)), poprilično dobro uspijevam razumjeti životne suprotnosti. Pa se tako ovaj put na primjer, bavim suprotnim od ljubavi.
Bez obzira što moderni psiholozi stalno ističu tu suprotnost i povlače paralele, ljudi su i dalje u zabludi. Nerijetko se misli kako je suprotno od ljubavi – mržnja. Sa nekih svojih 17 godina sam uvidjela kako to zapravo nema nikakvog smisla. Bacam se na laički modus.
Ljubav je emocija. Da sad ne ulazim u nekakva dublja unutarnja previranja, u ovom smislu zaključimo da je emocija. Mržnja je također emocija, samo negativna. Ukoliko nekog mrzimo, tada još uvijek imamo osjećaje prema nekom. Ponos, ego ili kako god to netko želi nazvati, često ne dozvoljava da sami sebi priznamo da imamo osjećaje prema nekom. Jer, ako te mrzim, znači da ipak osjećam nešto prema tebi.
Suprotno od ljubavi je zapravo ravnodušnost. Suprotno od mržnje je isto tako ravnodušnost. Ono kad te zaboli đon za nekog ili nešto nevrijedno pažnje. Ljubav je jedinstven i nezamjenjiv osjećaj. Njega rado i objeručke prihvaćam stalno i uvijek. Mržnja je osjećaj koji razdire i uništava. Bitno je znati da uništava samo i jedino onog tko ga nosi u sebi. Njega odbacivam. Jedna od rijetkih stvari koje sam čula na misi dok sam još išla u crkvu jest 'zašto bismo se trudili mrziti nekog? Samo ćemo dokračiti sebe, izjedati se i živcirati, a onaj koga mrzimo neće to niti znati niti osjetiti. I često ga neće biti ni briga'.
Zato i stoga mogu zaključiti samo jedno; volim što volim i volim koje i što volim, a za ostalo i ostale me zaboli đon!
|
